Arhiv tekstova
Kuda ide{ Europo? (2.)
Europa je u svojoj povijesti upravo živi dokaz života mnoštva naroda kojima je zajednički nazivnik bilo kršćanstvo, a različitost upravo ta pripadnost vlastitoj kulturi, narodu i naciji. Bilo je dakle jedno tkivo koje je povezivalo u čvrsto zajedništvo cjeline, a to je vjera i bio je silni zamah Duha kojim se je svaki narod razvijao u svojim vlastitostima.
Treba priznati da taj povijesni put Europe nije bio uvijek bez krivih poteza i lomova. Ali je pred nama ipak jedna multinacionalna, multikonfesionalna ali ipak jedinstvena Europa. Sada je pitanje koje će vrednote, a koje su ugrađene u temelje Europe, uspjeti sačuvati tu njenu jedinstvenost i jednost, da ne kažem zajedništvo? Jesu li ekonomski odnosi i ekonomska baza dovoljno jake činjenice na kojima će se moći graditi zajedništvo naroda jednog kontinenta? Ne znam. Ukoliko ekonomija stvara mentalitet potrošačkog, a onda nažalost i hedonističkog društva, onda Europa nema budućnost. Kako dakle spasiti jedinstvo u različitosti ako nema jake duhovne poluge i sile koja bi okupljala i hranila to zajedništvo? Je li to kršćanstvo sa svojim vrednotama? Crkva misli da jeste. I zato govori o re-evangelizaciji Europe. To je pitanje o kome bi se dalo razmišljati.
GRANICE: Dolazimo do još jednog važnog pitanja, a to je pitanje granice. Što je to granica? Je li u Europi uopće moguće postaviti realne granice? Ne možemo naći skoro ni jednu državnu zajednicu ograničenu vlastitim granicama, a da te granice ne bi negdje presijecale nacionalni korpus. Tako zapravo svaka država funkcionira kao tijelo u nekom smislu sakato, to jest da mu je kao tijelu jedan od udova granicom odrezan. Nalazi se u nekoj drugoj državnoj zajednici – u nekom drugom tijelu. Tako nastaju manjine ili autohtone zajednice koje su dio nacionalnog korpusa, a ipak su granicama odrezani od svoga tijela, svoje matične zemlje.
Što je budućnost takve političko-sociološke stvarnosti? Imamo iskustvo povijesti. Polako umiranje, asimilacija i nestanak autohtonih zajednica, a napose nacionalnih manjina. Na taj izazov novijeg vremena u svim ustavima suvremenih zemalja, pa tako i kod nas, stoji da je matična zemlja dužna voditi brigu o svojoj nacionalnoj manjini. Granica Europske unije se upravo proteže na našim prostorima. Ta granica umjesto da ujedinjuje, počinje biti granica razjedinjenja. Naši krajevi, koji su stoljećima stvarno bili Europa, danas su, barem za dulje vrijeme, osuđeni biti izvan Europe. Je li kazna pravedna ili nepravedna, sud daje povijest, ali je to sada činjenica.
Kako se dakle osjećati u stvarnosti polaganog umiranja, asimilacije i k tome još granicom odijeljen od matične zemlje, a sada tvrđom granicom i od Europe? Koja je budućnost? Nema je! Treba dakle računati s tim suvremenim tokovima umiranja autohtonih zajednica koje ne umiru samo zato što su sve slabije u sebi, nego i zato što su im moćnici ovoga svijeta izrekli smrtnu osudu. Što može učiniti matična zemlja? Mora barem to znati.
IZVAN MATICE: Sada nas već dijeli skoro petnaest godina od kako smo pomalo tuđinci na svome. Nalazimo se izvan matične zemlje, a domicilna nas je država tek nedavno priznala manjinom. Mislili smo da smo »od vijeka« tu i »dovijeka«, a stvarnost je ipak drugačija. Mogao bih sa prorokom Jeremijom žaliti istim riječima njegovih Tužaljki, ali one nemaju smisla ni za Jeremiju ni za nas.
Nemamo jedinstveni crkveni stav kako u pastoralu, tako i u vođenju hrvatske zajednice. S jedne strane svaki je svećenik po svojoj naravi odgojitelj u vjeri. Skoro bez iznimke zajednice su nam prepolovljene, rasute i dijasporske. Jedva je nešto zajednica ostalo cjelovitih. Me-đutim, posao sa cjelovitom zajednicom i sa dijasporskom se utoliko razlikuje što je u dijaspori potrebno puno više mudrosti, strpljivosti, radinosti i vremena. Toga nema. Postoji opasnost asimilacije do te mjere da se već u istoj obitelji nađu tri različite generacije, ne samo nacionalno nego i vjerski. Ne postoji ni jedna jedina župa s pozitivnim natalitetom. Grobari smo. To je jedna stvarnost.
Druga okolnost je činjenica da se na području kulturnih institucija osjeća jedna želja za jakom oporbom asimilaciji. Niču društva, prave se planovi, projekti a nema se sredstava. Mnogi od tih planova su ostvarivi samo uz pomoć Crkve ili u samoj Crkvi. Poznato je pravilo da je Crkva preko kulturnih institucija uspjela okupiti zajednicu i sačuvati barem kakav-takav identitet. Teško je to prihvatiti ali je novi zadatak. Sada je vrlo teško koordinirati, surađivati i usklađivati planove i projekte da budu pastoralni, da budu crkveni, a da ipak zadrže svoju slobodu kulturnih društava, događanja i druženja. Crkva mora paziti da ne nameće svoj pečat tamo gdje to nije potrebno, ali se jednako tako ne može ukloniti ispred odgovornosti za suradnju i pomoći. Potrebno je puno mudrosti i taktičnosti.
DIJALOG I SURADNJA: Nalazimo se u dijaspori ne samo nacionalnoj nego i vjerskoj. Crkva se ne može odreći svoga ekumenskog poslanja. To je težak put dijaloga do suradnje. No, to je jedini put koji nam nalaže i Crkva i savjest. Ne smijemo izdati svoje poslanje i vrijeme u kojem živimo jer ako na tom području zatajimo, bez obzira na drugu stranu, mi smo izdajice vlastite vjere. Na tom području postoje mnoge nejasnoće, zbunjenost i nedobronamjerna tumačenja. Unatoč svega, to je put Crkve i to je znak kojega mi ovdje moramo opravdati.
Činjenica da je Crkva prisutna u javnim školama i u javnom životu – makar vrlo malo u medijima – ostavlja jedan poseban zadatak koji tek treba odgovorno izvršiti. Međutim, za ovo područje treba nam puno energije, stručnosti i snage. Tko će nam pomoći ako ne mi sami? Dakle, ako želimo unatoč svih ograničenja i granica ostati ono što jesmo, i ispuniti onaj zadatak što je pred nama, onda se moramo svjesno ugraditi u temelje budućnosti Europe, makar sada na rubu, ali baš radi toga most u nadi da taj most gradi Gospodar povijesti – to je Bog – koji nikada čovjeka ne izdaje. Radi toga smo svjesni poslanja vlastite vjere, naroda i Crkve, baš sada i ovdje. Stvarati Europu bolju od sadašnje u svijesti, savjesti i srcu. Tada je budućnost pred nama. Kuda ideš Europo? Je pitanje koje ima odgovor, a on ovisi o svima nama. Treba htjeti i treba znati da ima jedan put koji povjeravamo Providnosti.
